Pamćenje (memorija) je jedan od najvažnijih psiholoških procesa koji nam omogućava normalno svakodnevno funkcioniranje. Kada govorimo o pamćenju obično mislimo na informacije kojih se možemo prisjetiti s lakoćom. No, postoje informacije kojih se ne možemo prisjetiti ma koliko god se trudili. To je zato što postoje dvije vrste dugoročnog pamćenja. Informacije koje pamtimo svjesno poznate su kao eksplicitno pamćenje, dok su one koje se utiskuju u naše nesvjesno poznate kao implicitno pamćenje.
Eksplicitno pamćenje
Kada se pokušavamo namjerno nečega sjetiti, primjerice prijateljeva datuma rođenja ili adrese na kojoj živimo, koristimo eksplicitno (deklarativno) pamćenje. Za ovu vrstu pamćenja je potrebna svijest pa je ono poznato i kao svjesno pamćenje. Isto se dijeli na epizodično i semantičko pamćenje.
Epizodično (autobiografsko) pamćenje nam pomaže da se prisjetitimo prošlih osobnih iskustava i događaja. Ono je poput vremenskog stroja koji nam pomaže da svjesno putujemo vremenom unatrag i osvježimo sjećanje na minula osobna iskustva. Sjećanje na naš prvi dan škole ili našu maturalnu zabavu samo su neki od primjera epizodičnog pamćenja.
Semantičko pamćenje nam pomaže da se prisjetimo svih općih informacija koje nisu vezane uz naša osobna iskustva. Ono je poput baze podataka koja sadrži opća znanja, poput značenja riječi, koncepata, činjenica i ideja. Primjerice, znamo da je šećer sladak ili da je Zagreb glavni grad Hrvatske.
Eksplicitno pamćenje počinje negdje oko treće godine života, što drugim riječima znači da su sve informacije i sva iskustva koja smo doživjeli prije treće godine života pohranjeni kao implicitno pamćenje.
Implicitno pamćenje
Dok je eksplicitno pamćenje svjesno i moguće ga je opisati riječima, implicitno pamćenje je nesvjesno, nenamjerno i nemoguće ga je opisati riječima. Ovaj oblik pamćenja je poznat kao automatsko ili nedeklarativno pamćenje. Ono se dijeli na proceduralno pamćenje, klasično uvjetovanje i udešavanje.
Proceduralno pamćenje obuhvaća naša sjećanja na postupke koje smo nekada učili korak po korak, poput pisanja, čitanja, tipkanja, hodanja, vožnje bicikla ili sviranje instrumenta. Premda se ne sjećamo niti smo svjesni svakog detalja usvojenih informacija, primjerice kako voziti bicikl, implicitno upamćene informacije koristimo automatski kada god nam one zatrebaju.
Klasično uvjetovanje je vrsta učenja putem asocijacija, a obuhvaća uparivanje podražaja koji izaziva refleksnu reakciju. Ako ste čitajući ovo pomislili na Pavlovljevog psa ili malog Alberta, u pravu ste. Kao primjer klasičnog uvjetovanja može poslužiti crveno svjetlo na semaforu koje simbolizira obavezu zaustavljanja. Crveno svjetlo na semaforu predstavlja podražaj, a zaustavljanje našu klasično uvjetovanu reakciju.
Udešavanje (eng. priming) je psihološki fenomen koji objašnjava kako prethodna izloženost određenoj informaciji nesvjesno utječe na sadašnji odgovor i ima ključnu ulogu u načinu na koji se naša sjećanja i misli međusobno povezuju. Primjerice, ako na internetu pretražujemo određeni model vozila, vrlo je vjerojatno da ćemo na cesti početi češće primijećivati isti model vozila. Ili pak ako duže vremena promatramo žutu boju i zatim ugledamo sliku raznobojnog voća, najprije ćemo primijetiti žuto voće, poput limuna i banana. Isti ovaj proces objašnjava zašto u slučaju nerješene implicitne traume neprestano percipiramo opasnost ondje gdje opasnost ne postoji.
Između pamćenja i prisjećanja postoji bitna razlika. Premda se nećega ne možemo prisjetiti, pamtimo baš sve. Naš nesvjesni um pamti ono čega se svjesni um ne može prisjetiti.
Gdje je naša implicitna memorija pohranjena i kako je možemo osvjestiti saznajte u narednim objavama.
Comments